Sa Facebook profila fra Mate Logare prenosimo sjećanje na ovog velikog fratra:
Hemingway je napisao: 'Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje - Europe je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvu. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni. Tebi zvoni!'
Doista, sa smrću svakoga bliskoga čovjeka, posebno dragih prijatelja, umire dio nas, naš svijet postaje manji, suženiji, ograničeniji. Ali to je sudbina pred kojom nema uzmaka. Kotač vremena neumoljivo prelazi preko svega i odnosi ljude koje smo voljeli, koji su nam nešto značili, koji su nas formirali onakve kakvi smo danas. Na sprovodu im nemamo što kazati. Možda samo ono drhtavo 'hvala' koje zapinje u grlu, a koje smo toliko puta trebali reći dok su bili živi ali je nažalost ostalo neizgovoreno. Ali prijatelji znaju čuti i ono što nismo izgovorili. Nikada nisam potpuno kužio rečenicu sv. Pavla da će na koncu Bog biti 'sve u svemu'. Ali danas mi pade na pamet da je to možda odgovor vjere na činjenicu da smrću dragih ljudi umire i odumire dio nas i dio svijeta koji smo poznavali. Kad budemo pred licem Božjim, sve će dobiti smisao i sadržaj, naša životna slagalica koja se raspada a da nije ni dovršena, tek će u Njemu biti cjelovita slika.
Dragi brate, počivaj u miru. Kad je zabrecalo zvono Briješke bazilike da te isprati do mjesta gdje ćeš čekati drugi Kristov dolazak, osjetio sam kako na jedan način i meni zvoni. Kao što je sa smrću moje pokojne babe konačno umrlo i moje djetinjstvo, s tobom je pokopana i živa uspomena da studentsko vrijeme i bogoslovske dane. Žao mi je što si nas po ljudskoj računici prerano napustio. Ali znam da se čovjek kao ti nije imao razloga bojati smrti. Volio bi da u svom životu uspijem ostvariti barem dio onoga što sam imao priliku od tebe učiti. Zajedno s tobom, vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život vječni…
fra Mate Logara | Lj::portal
Komentari (12)
Malo riječi o velikoj priči...: ...
Nije bio od velikih riječi i previše riječi. Puno puta bi rekao s bolesničkog kreveta: Ispričaj mi nešto lijepo. Volio je slušati i čitati lijepe stvari. Volio je raditi lijepe stvari za druge. ____________piše: fra Željko
Koliko može biti čudno što nekoga više nema? To ovisi od osobe do osobe; zavisi koga više nema i kome postavljam ovo pitanje. Kad nekog više nema prestane mnogo toga. Jednostavno puno stvari više nema. Ne možeš ga nazvati i pričati s njim, ne možeš više šetati s njim, ići s njim u kupovinu, zajedno moliti Boga, pitati za savjet, posvađati se, prigovoriti nešto, voziti se zajedno... Možeš prebirati po sjećanjima kojih, vjerojatno, s vremenom će biti sve manje i manje. Ostat će neka najupečatljivija i poneka beznačajna, ali ustvari značajna, jer i ono beznačajno ustvari ima neko značenje, inače bi izletilo iz glave. Ostaju poruke i pouke. Ostaje primjer. I na lošem i na dobrom primjeru se uči; baš je to dobro od ljudi, jer te svatko od njih nauči nečemu. Ili kako nešto treba napraviti (ili kako je nešto bolje napraviti) ili kako nešto treba ispraviti (ili popraviti).
Smrt je izazovna za riječ. Obično smrt tu nadvladava i riječi teško izlaze. Odnosno, izlazi poneka, ali ih je teško u nešto smisleno složiti. Isus iz Nazareta je uspio i tu ispričat priču, vrlo smislenu i rječitu, bez prevelika kićenja i uljepšavanja, onako kako tu stvari stoje. Smrt se može nadvladati. Pokazao je, najviše primjerom, kako je to moguće. Zagrliti križ, nositi ga, susretati ljude koji će si uzajamno pomoći nositi križeve, biti razapet i uza sve to i dalje voljeti i opraštati. Grubo to zvuči: i umrijeti na križu. Teško je to i prihvatiti i razumijeti da ne može nikako bez toga. Ustati od mrtvih. To zvuči još nevjerojatnije, ali to je stvarnost koja se dogodila. To je priča koju je ispričao, riječima i djelima, Isus iz Nazareta. To je priča u koju je vjerovao naš did, naš fra Mladen..
Prebirati po sjećanjima i iznositi masu stvari koje zajedno napravismo je preopširno. Za dvadesetak godina se nadam da ću moći ispričati ponešto o njemu mlađima, ali zašto ne i starijima, o njegovu primjeru. O jednom dobrom primjeru... Sve generacije bogoslova koje su trenutno u našoj kući poznaju ga kao gvardijana. Najmlađi su ga već zatekli u bolesničkom krevetu. Kroz sve ove godine on se i ponašao kao gvardijan – čuvar. Čuvao druge i služio drugima. To je njegova priča. Nije bio od velikih riječi i previše riječi. Puno puta bi rekao s bolesničkog kreveta: Ispričaj mi nešto lijepo. Volio je slušati i čitati lijepe stvari. Volio je raditi lijepe stvari za druge. Nama bogoslovima je bio poput oca, no često smo ga zvali didom. Volio se družiti s nama, a i mi s njim. Božja je volja bila da bogoslovi budu s njim u vrijeme njegove bolesti, ali i samim trenucima dok je umirao. Bogu hvala na njegovoj prisutnosti s nama i za vrijeme dok je bio zdrav i dok je bio bolestan. I hvala Bogu što se u fra Mladenovoj neznatnosti pokaza velikim...
I jedna ljudska našem didu: Nedostajat ćeš nam. Puno...
Nema komentara:
Objavi komentar