ZLA POSLJEDNJEG VREMENA
otpad od vjere i krivi uctelji
Ali ovo znaj: u posljednim ce danima nastati teška vremena. jer, ljudi ce biti sebicni, gramzljivi, razmetljivi, oholi, psovaci, neposlusni roditeljima, nezahvalni, bezbožni, bez ljubavi, nepomirljivi, klevetnici, bahati, bezobzirni, neprijatelji dobra, izdajice, naprasiti, bahati, ljubitelji radije požude nego ljubitelji boga. Oni ce cuvati izgled poboznosti a njezine sile ce se odreci. I tih se kloni! Njima pripadaju oni koji se uvlace u domove i za se pridobivaju ženice što su optercene grijesima, kojima vladaju svakovrsne strasti, koje uvjek uce, a nikada ne mogu doci k spoznaji istine. I kao sto se janes i jambres usprotivise Mojsiju, tako se i ti -ljudi pokvarena uma,nevaljali u vjeri protive istini. Ali nece vise napredovati, jer ce njihovo bezumlje biti ocevidno svima kako bi i onih.
srijeda, 1. rujna 2010.
utorak, 24. kolovoza 2010.
ČUDO U MEĐUGORJU: Dječak koji je službeno proglašen mrtvim, oživio!
Tijekom jednog od tih dana njihovog hodočašća, pri kraju festivalskog tjedna, odlučili su otići do prelijepog vodopada Kravice, smještenog desetak kilometara od Međugorja, pišu inozemni portali, pozivajući se na stranicu medjugorjemiracles.com.
Nisu bili sami na hodočašću. Preko 50 tisuća mladih i više od 500 svećenika došlo je iz svih dijelova svijeta kako bi nazočiti popularnom festivalu.
Tijekom velikog okupljanja sredinom dana, jedan od franjevačkih svećenika u Međugorju istupio je s kratkom objavom, zamolivši sve da se mole za mladog čovjeka po imenu Daniel. Nastupila je tišina. Ništa više nije rečeno. Svećenik nije dao više detalja. Nitko nije znao u to vrijeme zašto mole za njega.
Ono što ljudi nisu znali bilo je da je Daniel plivao u vodama vodopada Kravice i da se utopio. Bio je pod vodom punih sedam minuta, kada je njegov prijatelj primjetio da ga nema.
Uspaničen, prijatelj je skočio pod vodu, pronašao je Daniela, izvukao ga i odvukao njegovo beživotno tijelo do obale. Sav blokiran panikom, Danielov otac, bolničar, pokušao je da ga oživi, ali bezuspješno.
Pokupili su Danielovo teško, ukrućeno tijelo i odvezli ga do Mostara, gdje je najbliža bolnica, udaljena sat vožnje. No Daniel je izgledao poput mrtvaca. Pluća su mu bila puna vode i svako ljudsko biće, koje ne prima kisik dvadeset minuta ili više, neizbježno će pretrpjeti ozbiljna oštećenja mozga.
U bolnici, medicinsko osoblje ispumpalo je vodu iz njegivih pluća i pokušalo sve što su mogli da ga spase. Pa ipak, njihovi napori bili su beznadni. Nakon kraćeg vremena, bolnica ga je proglasila službeno mrtvim. Danielovi roditelji i prijatelj kolabrirali su iznutra, obuzeti žalošću i šokom.
Sljedećeg jutra, Daniel se počeo micati. Rekao je majci: ''Ja te baš ne prepoznajem, ali hoćeš li se sa mnom moliti Isusu?'' Onda kasnije istog dana, njegovo sjećanje mu se u potpunosti vratilo i on je zatražio može li dobiti veći krevet, jer nije mogao ispružiti noge.
Neizreciva radost i zahvalnost izbijali su Danielovog bolničkog kreveta i otputovali do Međugorja. A da bi se zabilježili blagoslovi koji mogu doći iz milosrđa, Danielov otac platio je hodočašće dječaku koji je izvukao njegovog sina iz vode.(rtm.ba)
četvrtak, 19. kolovoza 2010.
adobe photshop cs5
prije:
slika je stara oko 50 godina
poslije:
kako je ovo dobar alat za slike uvjerite se sami. kad sam ja kao pocetnik na cs5 uspio popraviti sliku drasticno.
petak, 13. kolovoza 2010.
Google pocetna stranica
 | |||
| Google pocetna stranica. |
internet stranica. Uz to ima i naljepši dizajn.
četvrtak, 12. kolovoza 2010.
Španjolska suočena s najezdom meduza
T
he Times u četvrtak donosi članak o neobičnom problemu s kojim su se posljednjih dana suočila španjolska turistička industrija ali i brojni gosti iz inozemstva. Naime, mnogi koji su u tu zemlju došli s namjerom da se kupaju i sunčaju, završili kod liječnika s opekotinama - ali ne od sunca.Times navodi da se turisti posljednjih dana masovno upozoravaju da vode računa ukoliko putuju ka Costa Blanci, jednom od najpopularnijiih španjolskih ljetovališta, jer su na tisuće nevidljivih meduza koje su se pojavile u ogromnim jatima posljednjih dana u priobalnim vodama, od vikenda do danas opekle više stotina osoba.
Lokalne vlasti čak razmatraju da zabrane ulazak u vodu, rekao je za Times jedan od tamošnih dužnosnika.
Objašnjenja za ovaj fenomen su jake struje, sjeverni vjetar i topla morska voda, koja je idealna za rast meduza i njihovo razmnožavanje.
Vrsta meduze koja se pojavila u priobalju Costa Blance izaziva svrab i alergijske reakcije kod opečenog, ali u nekim rijetkim slučajevima može doći i do smrti.
Pojedini stručnjaci već su se oglasili tvrdnjama da je jedan od uzroka za pojavu opasnih meduza i činjenica da je u regiji posljednjih godina procvijetao lov na sabljarke, kojih je sve manje, a one se inače hrane meduzama i neka su vrsta "prirodne kontrole" njihovog prisustva u morskoj vodi.
In memoriam: fra Mladen Hrkać
Jučer je na svom Širokom Brijegu pokopan velik čovjek - fra Mladen Hrkać. Smrt ga je zatekla na mjestu gvardijana u Zagrebu, gdje je otišao sa službi u Vitini i Humcu, a ostavio je neizbrisiv trag na Širokom Brijegu gdje je bio početkom devedesetih godina - dana ponosa i slave. Poznata je njegova uloga kod zaustavljanja tenkova u Pologu i sprječavanja krvoprolića, a prisjećamo se i fra Mladenovih riječi pred slavnom širokobriješkom Gimnazijom: 'Želio bih da se svi prestanemo bojati raseljavanja, jer smo potrebni ovdje. Želio bih da prestanemo sanjati složnost, nego da ona bude uvijek među nama očitovana...'
Sa Facebook profila fra Mate Logare prenosimo sjećanje na ovog velikog fratra:
Hemingway je napisao: 'Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje - Europe je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvu. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni. Tebi zvoni!'
Doista, sa smrću svakoga bliskoga čovjeka, posebno dragih prijatelja, umire dio nas, naš svijet postaje manji, suženiji, ograničeniji. Ali to je sudbina pred kojom nema uzmaka. Kotač vremena neumoljivo prelazi preko svega i odnosi ljude koje smo voljeli, koji su nam nešto značili, koji su nas formirali onakve kakvi smo danas. Na sprovodu im nemamo što kazati. Možda samo ono drhtavo 'hvala' koje zapinje u grlu, a koje smo toliko puta trebali reći dok su bili živi ali je nažalost ostalo neizgovoreno. Ali prijatelji znaju čuti i ono što nismo izgovorili. Nikada nisam potpuno kužio rečenicu sv. Pavla da će na koncu Bog biti 'sve u svemu'. Ali danas mi pade na pamet da je to možda odgovor vjere na činjenicu da smrću dragih ljudi umire i odumire dio nas i dio svijeta koji smo poznavali. Kad budemo pred licem Božjim, sve će dobiti smisao i sadržaj, naša životna slagalica koja se raspada a da nije ni dovršena, tek će u Njemu biti cjelovita slika.
Dragi brate, počivaj u miru. Kad je zabrecalo zvono Briješke bazilike da te isprati do mjesta gdje ćeš čekati drugi Kristov dolazak, osjetio sam kako na jedan način i meni zvoni. Kao što je sa smrću moje pokojne babe konačno umrlo i moje djetinjstvo, s tobom je pokopana i živa uspomena da studentsko vrijeme i bogoslovske dane. Žao mi je što si nas po ljudskoj računici prerano napustio. Ali znam da se čovjek kao ti nije imao razloga bojati smrti. Volio bi da u svom životu uspijem ostvariti barem dio onoga što sam imao priliku od tebe učiti. Zajedno s tobom, vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život vječni…
____________piše: fra Željko
Koliko može biti čudno što nekoga više nema? To ovisi od osobe do osobe; zavisi koga više nema i kome postavljam ovo pitanje. Kad nekog više nema prestane mnogo toga. Jednostavno puno stvari više nema. Ne možeš ga nazvati i pričati s njim, ne možeš više šetati s njim, ići s njim u kupovinu, zajedno moliti Boga, pitati za savjet, posvađati se, prigovoriti nešto, voziti se zajedno... Možeš prebirati po sjećanjima kojih, vjerojatno, s vremenom će biti sve manje i manje. Ostat će neka najupečatljivija i poneka beznačajna, ali ustvari značajna, jer i ono beznačajno ustvari ima neko značenje, inače bi izletilo iz glave. Ostaju poruke i pouke. Ostaje primjer. I na lošem i na dobrom primjeru se uči; baš je to dobro od ljudi, jer te svatko od njih nauči nečemu. Ili kako nešto treba napraviti (ili kako je nešto bolje napraviti) ili kako nešto treba ispraviti (ili popraviti).
Smrt je izazovna za riječ. Obično smrt tu nadvladava i riječi teško izlaze. Odnosno, izlazi poneka, ali ih je teško u nešto smisleno složiti. Isus iz Nazareta je uspio i tu ispričat priču, vrlo smislenu i rječitu, bez prevelika kićenja i uljepšavanja, onako kako tu stvari stoje. Smrt se može nadvladati. Pokazao je, najviše primjerom, kako je to moguće. Zagrliti križ, nositi ga, susretati ljude koji će si uzajamno pomoći nositi križeve, biti razapet i uza sve to i dalje voljeti i opraštati. Grubo to zvuči: i umrijeti na križu. Teško je to i prihvatiti i razumijeti da ne može nikako bez toga. Ustati od mrtvih. To zvuči još nevjerojatnije, ali to je stvarnost koja se dogodila. To je priča koju je ispričao, riječima i djelima, Isus iz Nazareta. To je priča u koju je vjerovao naš did, naš fra Mladen..
Prebirati po sjećanjima i iznositi masu stvari koje zajedno napravismo je preopširno. Za dvadesetak godina se nadam da ću moći ispričati ponešto o njemu mlađima, ali zašto ne i starijima, o njegovu primjeru. O jednom dobrom primjeru... Sve generacije bogoslova koje su trenutno u našoj kući poznaju ga kao gvardijana. Najmlađi su ga već zatekli u bolesničkom krevetu. Kroz sve ove godine on se i ponašao kao gvardijan – čuvar. Čuvao druge i služio drugima. To je njegova priča. Nije bio od velikih riječi i previše riječi. Puno puta bi rekao s bolesničkog kreveta: Ispričaj mi nešto lijepo. Volio je slušati i čitati lijepe stvari. Volio je raditi lijepe stvari za druge. Nama bogoslovima je bio poput oca, no često smo ga zvali didom. Volio se družiti s nama, a i mi s njim. Božja je volja bila da bogoslovi budu s njim u vrijeme njegove bolesti, ali i samim trenucima dok je umirao. Bogu hvala na njegovoj prisutnosti s nama i za vrijeme dok je bio zdrav i dok je bio bolestan. I hvala Bogu što se u fra Mladenovoj neznatnosti pokaza velikim...
I jedna ljudska našem didu: Nedostajat ćeš nam. Puno...
Sa Facebook profila fra Mate Logare prenosimo sjećanje na ovog velikog fratra:
Hemingway je napisao: 'Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje - Europe je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvu. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni. Tebi zvoni!'
Doista, sa smrću svakoga bliskoga čovjeka, posebno dragih prijatelja, umire dio nas, naš svijet postaje manji, suženiji, ograničeniji. Ali to je sudbina pred kojom nema uzmaka. Kotač vremena neumoljivo prelazi preko svega i odnosi ljude koje smo voljeli, koji su nam nešto značili, koji su nas formirali onakve kakvi smo danas. Na sprovodu im nemamo što kazati. Možda samo ono drhtavo 'hvala' koje zapinje u grlu, a koje smo toliko puta trebali reći dok su bili živi ali je nažalost ostalo neizgovoreno. Ali prijatelji znaju čuti i ono što nismo izgovorili. Nikada nisam potpuno kužio rečenicu sv. Pavla da će na koncu Bog biti 'sve u svemu'. Ali danas mi pade na pamet da je to možda odgovor vjere na činjenicu da smrću dragih ljudi umire i odumire dio nas i dio svijeta koji smo poznavali. Kad budemo pred licem Božjim, sve će dobiti smisao i sadržaj, naša životna slagalica koja se raspada a da nije ni dovršena, tek će u Njemu biti cjelovita slika.
Dragi brate, počivaj u miru. Kad je zabrecalo zvono Briješke bazilike da te isprati do mjesta gdje ćeš čekati drugi Kristov dolazak, osjetio sam kako na jedan način i meni zvoni. Kao što je sa smrću moje pokojne babe konačno umrlo i moje djetinjstvo, s tobom je pokopana i živa uspomena da studentsko vrijeme i bogoslovske dane. Žao mi je što si nas po ljudskoj računici prerano napustio. Ali znam da se čovjek kao ti nije imao razloga bojati smrti. Volio bi da u svom životu uspijem ostvariti barem dio onoga što sam imao priliku od tebe učiti. Zajedno s tobom, vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život vječni…
fra Mate Logara | Lj::portal
Komentari (12)
Malo riječi o velikoj priči...: ...
Nije bio od velikih riječi i previše riječi. Puno puta bi rekao s bolesničkog kreveta: Ispričaj mi nešto lijepo. Volio je slušati i čitati lijepe stvari. Volio je raditi lijepe stvari za druge. ____________piše: fra Željko
Koliko može biti čudno što nekoga više nema? To ovisi od osobe do osobe; zavisi koga više nema i kome postavljam ovo pitanje. Kad nekog više nema prestane mnogo toga. Jednostavno puno stvari više nema. Ne možeš ga nazvati i pričati s njim, ne možeš više šetati s njim, ići s njim u kupovinu, zajedno moliti Boga, pitati za savjet, posvađati se, prigovoriti nešto, voziti se zajedno... Možeš prebirati po sjećanjima kojih, vjerojatno, s vremenom će biti sve manje i manje. Ostat će neka najupečatljivija i poneka beznačajna, ali ustvari značajna, jer i ono beznačajno ustvari ima neko značenje, inače bi izletilo iz glave. Ostaju poruke i pouke. Ostaje primjer. I na lošem i na dobrom primjeru se uči; baš je to dobro od ljudi, jer te svatko od njih nauči nečemu. Ili kako nešto treba napraviti (ili kako je nešto bolje napraviti) ili kako nešto treba ispraviti (ili popraviti).
Smrt je izazovna za riječ. Obično smrt tu nadvladava i riječi teško izlaze. Odnosno, izlazi poneka, ali ih je teško u nešto smisleno složiti. Isus iz Nazareta je uspio i tu ispričat priču, vrlo smislenu i rječitu, bez prevelika kićenja i uljepšavanja, onako kako tu stvari stoje. Smrt se može nadvladati. Pokazao je, najviše primjerom, kako je to moguće. Zagrliti križ, nositi ga, susretati ljude koji će si uzajamno pomoći nositi križeve, biti razapet i uza sve to i dalje voljeti i opraštati. Grubo to zvuči: i umrijeti na križu. Teško je to i prihvatiti i razumijeti da ne može nikako bez toga. Ustati od mrtvih. To zvuči još nevjerojatnije, ali to je stvarnost koja se dogodila. To je priča koju je ispričao, riječima i djelima, Isus iz Nazareta. To je priča u koju je vjerovao naš did, naš fra Mladen..
Prebirati po sjećanjima i iznositi masu stvari koje zajedno napravismo je preopširno. Za dvadesetak godina se nadam da ću moći ispričati ponešto o njemu mlađima, ali zašto ne i starijima, o njegovu primjeru. O jednom dobrom primjeru... Sve generacije bogoslova koje su trenutno u našoj kući poznaju ga kao gvardijana. Najmlađi su ga već zatekli u bolesničkom krevetu. Kroz sve ove godine on se i ponašao kao gvardijan – čuvar. Čuvao druge i služio drugima. To je njegova priča. Nije bio od velikih riječi i previše riječi. Puno puta bi rekao s bolesničkog kreveta: Ispričaj mi nešto lijepo. Volio je slušati i čitati lijepe stvari. Volio je raditi lijepe stvari za druge. Nama bogoslovima je bio poput oca, no često smo ga zvali didom. Volio se družiti s nama, a i mi s njim. Božja je volja bila da bogoslovi budu s njim u vrijeme njegove bolesti, ali i samim trenucima dok je umirao. Bogu hvala na njegovoj prisutnosti s nama i za vrijeme dok je bio zdrav i dok je bio bolestan. I hvala Bogu što se u fra Mladenovoj neznatnosti pokaza velikim...
I jedna ljudska našem didu: Nedostajat ćeš nam. Puno...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)